Mongolija nije Amerika ni Europa ni Rusija… Mongolija je drugačija. Razmišljam dok se penjem na Mönkh Hairhan, drugu najveću planinu u Mongoliji, sopćući i boreći se za dah s nadmorskom visinom. Prošli smo 3000 metara nadmorske visine već odavno i premda to i nije neka visina jer dobar dio skijališta mjeri svoje vrhove upravo iznad te razine, moj vodič Moka (Muhamed) je nabio dobar tempo kojeg sam ja odlučio testirati i umalo se prosuo po rahlom kamenju u jednom trenu. Uspon je bio na otprilike 60 stupnjeva i već sam morao uporište osigurati kombinacijom ruku i nogu. Ako ništa, 7 godina veslanja me naučilo da ne postoji tako nešto poput laganog treninga i da je svaki zahtjev fizičkog opterećenja vlastitog tijela dobra prilika da ga izmrcvariš i od obične šetnje učiniš regatno natjecanje. Pas m…r. Nikada neću naučit. Crush, FAK! Još jedan kamen se odvalio pod mojom rukom i ostao sam opasno naslonjen na samo lijevu nogu i lijevu ruku bez dobrog težišta. Moka s druge strane, leti po tim „stazicama“ kao divokoza i lagano se smješka s očinskim izrazom lica dok se igra s djetetom i gleda ovaj buldožer kako pokušava plesati balet s vidnom dozom zabave. Osjećam se lagano posramljeno, ali zajebi ego, nema vremena za to sad. Cilj je zeleno jezero.

Nakon 45 minuta i već oštre boli u neistreniranim nogama dolazimo do zelenog jezera koje je sve samo nije zeleno. Dapače, potpuno je bijelo. Baš bijelo bijelo. Unbelievable. Pitam Moku zašto je jezero bijelo, ako se zove zeleno, a on pokazuje na zeleni prošiv na svojoj jakni i govori nešto na Kazakhskom. Odustajem. Ajmo jednostavno uživati i opustiti se gledajući u glečer preko puta jezera koji ga i napaja vodom.

Moka nije znao ni engleski ni ruski, a ljudi iz agencije u Ulgiju koju smo našli su smatrali da je to sasvim normalno. Normalno je primati turiste, dati im za vodiča čovjeka s kojim nisu u mogućnosti komunicirati osim rukama i nogama i poslati ih daleko, daleko iza sedam gora i sedam koza gdje telefonski, internetski ili bilo kakav drugi signal nisu onečistili zrak svojim prisutstvom i gdje je jedino što struji kroz vas sila mira i spokoja. A znate što? To i je normalno. To je sasvim normalno i ok na sve načine i iz svih uglova koje postavite. Ljudi smo jel? Tada shvatite koliko smo zapravo mali i krhki. U trenu kada ne gori vatra u jurti i treba ju naložiti, a zadnje drvo ste pustili miljama daleko. U trenu kada treba jesti, a vi ste kupili samo kekse i čokoladu za put jer vam nitko iz agencije niti vaš vodič nije rekao da treba na ekspediciju po mongolskim prazninama uzeti nešto hrane i tople odjeće pa sada na 8 stupnjeva po noći ložite jakova govna i grijete se na prastare deke koje ste pronašli u zabitom dijelu šatora. To je sve normalno. I to je sve ok. Naš šator nema 5 zvjezdica ni poslugu. Nema ni krevet zapravo. Kada jedete njihov sir ili proizvode nerijetko se u tome nađe dlaka i koječega, ali evo… Svi smo zdravi. To je vrijeme kada se instinkt budi i mozak se prebaci na neku jednostavniju frekvenciju gdje primarni cilj poput hrane ili odjeće postaje fokus, a put do tog cilja se krati što više kako bi se sačuvala energija. Ne vrijeme… Već energija. Među beskrajnim planinama i stepama vrijeme ne znači ništa, a pogotovo se ne vezuje uz novac. Ovdje se sve ulaže u energiju. Od grijanja sebe i stoke do hranjenja sebe i stoke. Mongoli i Kazakhstanci koji ovdje žive su u obiteljskoj sinergiji i simbiozi sa svojom stokom, vremenom i nadmorskom visinom. Blago je sve. Jakovi, konji, krave, koze i ovce… Kao što sam već napomenuo 80 000 000 ih živi u Mongoliji, zemlji sa niti 3 000 000 stanovnika (otprilike 2 839 000 prema wikipediji). Kod mene je ta preobrazba iz homo nesposobnis urbanusa trajala vrlo kratko na sreću. Možda zato jer zahvaljujući mojim roditeljima cijeli svoj život putujem okolo, postavljam šatore, palim vatre (Jednom sam skoro Žurkovo zapalio. :O), lovim ribu itd. pa mi je možda to u krvi na što se Moka vrlo iznenadio kad se drugi dan u jurti probudio  i zatekao već tinjajuću vatru i postavljen lončić za kavu i čaj. Eeeeee brajlo, ša ti misliš da sam ja rođen s dvije lijeve a? Neće da bidne druže. 😉
Da. 5 dana smo proveli u toj divljini i bilo je tako… uh… Opuštajuće. Imam kuću na selu, ali nikada ovako iskonski osjećaj nisam osjetio. Onaj osjećaj kada nema izbora. Sam filing da nema mogućnosti nikoga nazvati, da vas ne može nitko dobiti i da jebenu sliku zalaska ne možete još dodatno unakaziti u instagramu baš sad, odmah, ovog trena je nešto što taaaaakoooooo oslobađaaaaaa. Dobro mi je došao odmor od vlastite ekstrovertiranosti. Sjedim pored jezera i meditiram sam od sebe bez da uopće znam da meditiram. Ovdje ne želim osjećati tugu, ali ni sreću. Ma ne zanimaju emocije zadovoljstva, ni piva, ni vino ni sex.. Jebeš sve to… Mmmmm. Mir i spokoj. To je to. Da. To je žvot. Sjedinjen s prirodom svjestan sebe, prošlog, sadašnjeg i budućeg postojanja bez da za to uopće marim. Puštam emocije, osjećanja, mirise, zvukove i slike da kroz mene teku.

Naš Moka je čovjek iz prirode i legenda samo takva. Dobar lik 100 na sat. Znate onaj osjećaj kad nekome na faci odmah skužite da je dobar lik? E to je naš Moka. Kralj. Doveo nas je svojim Land Cruiserom po putevima koji su sve samo ne ceste. Čim smo krenuli odahnuli smo i obradovali se vlastitoj odluci što smo Artija ostavili u kampu pred vratima agencije i odlučili se za ovaj pametan potez. Arti je car i taj auto je stvarno pokazao svoju kvalitetu, ali fizički je nemoguće da natrpan prtljagom pređe preko ovakvih grota, strmih brda i dolina. To može samo vozilo stvoreno za takvu namjenu poput Toyote Land Cruisera, kakvog Jeepa ili Fiat Pande.

Čim smo došli u Ulgi i makli se iz luksuznog, zlatnog hotela bez struje i vode i prebacili se u kamp jurti u vlasništvu turističke agencije pred par dana i život u Mongoliji nam je postao bolji i više naklonjen. Sada smo imali cilj i znali smo što hoćemo. Hoćemo sve. Hoćemo živjeti kako žive i oni. Hardcore. Naravno, nismo iskusili njihovu zimu, ali to nije ni potrebno za dobiti lijep utisak i iskustvo ove zemlje. To ni ne preporučamo. Nikad ne znate kada ćete naletiti na „Žut“ zimu pa najebati. 😀 Ljubazna žena na šalteru agencije, par minuta razgovora i cjenkanja i odmah smo naletili na aranžman prikladan našem ostajanju u Mongoliji. Kad već ne možemo do UlaanBaatara zbog katastrofalnih cesta ove godine onda barem možemo iskusiti sve što ovaj dio pruža. Dobili smo đabe još jednu noć i zadovoljni smo. Prvi dan se družimo s jednom Australkom koja je odlučila svijet proći gola i bosa samo s kamerom u rukama jašući konje i pješačeći prostranstvima, a odmah zatim i jednu Njemicu koja s ruksakom na leđima težim od nje same (doslovno) stopira svijetom i osvaja vrhove. Zaista ljudi… Znali smo da smo amateri, ali srećući neke duše na našoj putešestviji shvatili smo da usporedbe jednostavno ne valja raditi. Sreli smo toliko „luđih“ i odvažnijih ljudi od nas samih da smo jednostavno ostali u par navrata zabezeknuti stojeći razrogačenih očiju i usta ne vjerujući što čujemo ili vidimo. Anyway, na njihov savjet smo odlučili uzeti neki aranžman preko agencije. Ne zato što su ljudi opasni pa vas netko može napasti (Premda smo spasili jedan par Talijana na motorima otpeljavši ih u kamp jer su ih neki ljudi slijedili s puškama u terencu i pokušali prevrnuti dan prije, ali to je zaista rijetkost) već zato što se lako možete izgubiti, pasti ili polomiti, a da vam nitko ne može pomoći jer jednostavno nikoga nema.

Ovo zadnje se dogodilo i Marinu. Moka nas je na putu prema planini odveo na vodopad i krenuli smo se spuštati prema njemu. Ja sam prošao normalno skinuvši japanke i bos se spustio kao i Moka. Alex je našao nešto duži, ali lakši put, a Marino je bio spretan kao frižider na trampolinu i odlučio strmu padinu proći kao da šeće Opatijom na dvije noge pa je otklizao i oderao svu kožu na desnom stopalu. Krvi mnogo, ali ništa strašno. Ja sam također ozlijedio nogu pomažući njemu i tako smo oboje postali polu invalidi na dobrih tjedan dana. Još jednom je rakija spasila stvar u kombinaciji s gavezom, nekom mašću koju je Alex travarskim umjećem smiksao. Upravo te ozlijede su razlog što sam jedini ja s Mokom išao planinariti. Marino nije mogao preći rijeku, a Alex je ostao s njim. Ja sam odlučio svoju nogu dobro zamotati i hodati na prstima. I bilo je sve ok. Više manje. I evo nas tu… Sjedinjeni s prirodom. S orlovima i jakovima dočekujemo sunce i ispraćamo ga. Naši susjedi su mongolska obitelj s kojom smo se uz pomoć Moke brzo skompali pa smo kod njih bili pozvani par puta na večeru i ručak, a kupili smo i puno sira, maslaca i jogurta. Gozba brate! Ako ste gledali Gitak TV i skeč „Čovjek jogurt“, e tako se mi sada osjećamo. Samo čekamo da nam se raspukne tetrapak od prejedanja. Ironija u cijeloj priči je bila ta da smo okruženi s toliko stoke, a dva puta nam se dogodilo da nismo ni mi ni naši susjedi imali mlijeka za kavu. 😀

Vraćamo se u „civilizaciju“ i nakon 5 dana provedenih u totalnoj divljini gdje vas ne može naći ništa drugo osim CIA-e, KGB-a i ljubomorne žene napokon dolazimo na „cestu“. Gledamo kroz prozor i osjećamo da nam ne fali ništa. I želuci su nam puni ukusne domaće tjestenine s ovčetinom. Sve je tako nekako ispravno. Slušamo Kazakhstansku glazbu i smijemo se Moki kojeg su uhvatile emocije i pjevuši. Sada tiše jer ga je malo sram uhvatio. Hahah samo ti pjevaj Moka, ne daj se! Ne hvata nas neki osjećaj strke, frke i urbane panike jer Ulgi je sve samo ne urbano mjesto. Barem po našim standardima. Easy man. Just take it easy. Tu se nitko ne žuri i osobno zadovoljstvo i potrebe su prije svega. I ne čini mi se da su u krivu da vam budem iskren. Ljudi prolaze pored nas kao sjene nošene vjetrom dok Moka daje gas da stignemo u agenciju. Svi nas toplo dočekuju i padaju zagrljaji. Čudno jer ovdje se ljudi nikada ne grle ni ljube na prvu. Zapravo, mi smo ih na to naučili prošli put hahah. I sad to rade pomalo nespretno i ukočeno, ali osjeti se najbolja moguća namjera. Pozitivna energija frca na sve strane.

„Ajrakh? Šimingakh?? No? Ok, thanks…“

„Jesi sigurna da se to tako zove?“

„Jesam, jesam.“ – govori Arna. „Ti tražiš domaći alkohol jel?“

„Ma tražim onu njihovu vodku koju rade od mlijeka ili što je već.“

„Pa to je to. Valjda. Hihihi“

„Daj Arna budi od koristi.“

Naša prelijepa prijateljica iz Astane koja je ovdje došla prvi put vidjeti svoju rodbinu nam je odlučila pomoći u nalaženju autohtonih suvenira. Sir imamo, neke čokolade isto, ali nismo našli ono po što smo zaista došli na mjesto koje domaći zovu „black market“. Uuuu sounds dangerous, ali nije to mjesto nimalo uzbudljivo. Tako se samo zove i tamo možete naći sve što postoji osim onog što vam treba. Barem u našem slučaju. Ok, našli smo tendu za krovnu prtljagu jer nam se bivša potrgala, ali to je to. Hrane ima što ima, sirevi, maslaci i razne stvari upitne čistoće i higijene, ali čini se da za to nitko ne mari pa ne marimo ni mi. Proljev i loša probava nas je već davno napustila i sad imamo čeličnu ovojnicu oko naših želudaca premda ju je ona voda u Čeljabinsku nagrizla i opet nam zadala probleme. Naša stolica se sastoji od teških metala, a živa i aluminij nam teku vanama.

„Ne brini stari, imam ti ja doma kuru od zelene gline i sve će ti to izvadit van.“

„Nisam siguran želim li prestati biti Iron man, Marino.“ Govori Alex

„Hahah, a jebiga onda. Popi još malo vode iz špine. Živio!“

Nismo našli to čudno mlijeko za koje smo čuli da se zove Kumis, ali se zapravo ne zove. Kad kažeš Kumis to je isto kao da si im rekao „Ivica Račan“. Ne znaju. Samo gledaju i smješkaju se. Idemo dalje. Arnu pozdravljamo jer mića mala kreće doma za Astanu, a uskoro krećemo i mi. No odlučujemo pojesti nešto i kupiti neko vino za kasnije. Dva tiger piva molim, govorim konobaru u restoranu. Pivo koje podsjeća na Ožujsko, ali je pivo. I sljedeće. Pa potom opet. Ma samo nosi sutra ionako idemo, ša će mi svi ovi tugruci (naziv za njihovu valutu). Konobar po prvi put ne nosi boce već nam toči pivu u kriglu za šankom i nosi nam krigle. Zašto? U restoranu nas ljudi čudno gledaju. Neki policajac koji se našao jesti u isto vrijeme poziva konobara, nešto mu govori dok pokazuje na nas prstom. Evo frke, mislimo si. Ali nije. Sve ok. Konobar nam ljubazno objašnjava da se petkom ne toči alkohol. Mi ga dobivamo bez problema. Biće valjda zato jer jedemo tamo često i uvijek ostavimo dobru manču/bakšiš/napojnicu okeeeeej. Btw. Oni tamo uopće nisu naučeni na dobivanje napojnica. Vjerujte mi kada kažem da smo im svakome pojedinačno u svakome ugostiteljskom objektu morali objašnjavati da je to za njih i gurati im novac u ruku dok oni u vas gledaju razrogačenih očiju i s izrazom najvećeg iščuđavanja kao da upravo nazoče koncertu Michael Jacksona i Elvisa Presleya dok Ray Charles vozi monocikl ispred njih i žonglira zapaljenim čunjevima. No nije im trebalo dugo da se naviknu bez brige. 😉

Susreli smo i našu Australku i Njemicu par sati prije i začilali. I njima se svašta nešto dogodilo proteklih dana. Zajedno su krenule, a onda se Njemica odlučila iskrcati usred ničega sa svojom kućom na leđima i uputiti prema nekom brdu. Sama. Australka je profesionalna fotografkinja i nastavila je dalje prema „Eagel hunter“ naselju da slika i dalje. Priča nam Njemica kako je par dana planinarila, a onda je ostala bez hrane i vode i odlučila se vratiti. Autostopirala je i naišao je neki lik na motoru koji ju je čudno počeo pipkati i maziti po nozi. To je bilo dovoljno da siđe s motora i nađe drugi prijevoz. Žene sve mogu. Ja im se iskreno divim. Svim onima koje tako same odu usred ničega bez straha. Tu je s nama muškarcima ipak drugačije. Jači smo i jebiga muški, ali za ovo treba imati muda. Sljedeća priča i iskustvo Australke nas je još više zaprepastila. Ona je naime profi fotograf i putuje svijetom fotografirajući za razne magazine, agencije itd. te tako zarađuje. Fora. Ali nije sve fora. Imala je epizodu baš pehova. I to kakvih pehova. Staaaari moj. Bila je u Albaniji nedavno. Lutala šumama, gradovima, planinama i fotografirala. Odjednom dolazi neki auto i utrpa ju unutra. Ne sjećam se jeli rekla da su je drogirali ili ne, ali probudila se zavezana u nekoj sobi. Mi otvaramo oči i gledamo ju začuđeno.

„Ma da. Strpali me u auto i odvezli Bog zna gdje. Probudila sam se u sobi i glava me boljela jako i bila sam zavezana.“

„Jesu te? Znaš…“

„Ma nisu me silovali, ali su me tukli malo.“ Pokazuje još dobro vidljive ožiljke

„Ček, dobro i ša je bilo??“

„Pa ništa. Nisu mi dali za jesti ni piti nekih tri dana. Samo malo za piti i bilo je odvratno.“

„Tri dana su te držali tamo??“

„Mda. I onda sam pobjegla. Nekako sam se uspjela odvezati i pobjeći kroz prozor (Mislim da je bio prozor u pitanju).“

„Trčala sam i trčala i bilo mi je sve lošije i lošije. Napokon sam došla do bolnice i tu su počela sranja.“

„Kako sad sranja, nisi li se spasila?“

„Ma ne…“ Gleda u pod dok ovo govori i baš se vidi da joj je muka premda se trudi to ne pokazati.

„Bolio me trbuh jako i nisam imala pojma od čega. Razboljela sam se i imala strašnu vrućicu i trbuh me bolio toliko jako da sam počela vrištati. Oni nisu znali što mi je i stavili su me na krevet. Dali su mi sredstva protiv bolova, ali nije previše pomagalo. Nikako nisu znali što mi je i onda su mi krenuli vaditi koštanu srž. Probadali su mi leđa s iglom u jednom trenu i valjda oštetili živac jer sam počela vrištati toliko jako da sam mislila da ću umrijeti od bolova“ – Govori ovo i lagano se strese svakih toliko.

„I potom?“

„Potom sam tako čekala još par dana i oni nikako nisu znali što mi je. Vrućica i trbuh su se malo poboljšali, ali sada su me mučila leđa užasno zbog njihove injekcije. Svaki put kada bi se pokušala uspraviti pala sam na pod i počela vrištati od bolova. I onda…“

„E i šta onda?“

„Onda su me poslali u umobolnicu jer su mislili da lažem. Nitko me nije razumio, a čak i da su mogli nisam baš mogla puno govoriti niti previše razumljivo ili smisleno. Osjećala sam se zarobljeno u svom tijelu. I provela sam u umobolnici 3 dana. Moja najgora 3 dana u životu. Ova soba gdje sam bila zavezana je melem spram ovog. Ne želite biti na takvom mjestu. To je užasno.“

„Kako misliš? Hoćeš li prestati govoriti? Ne moraš dalje pričati, ako ne možeš daj, sve ok.“ Sad je trebalo neko vrijeme da se opet pribere i krene govoriti jer je rekla da želi i da joj paše da to kaže. Dosada valjda nikome nije.

„Ne znaš kako je to biti zatvoren u odvratno prljavoj sobi s još 10 – 15 ljudi koji ili vrište, ili rade neke nekontrolirane ritualne pokrete, pričaju nešto… Budu agresivni… Ili samo sjede i gledaju u zid. Ko na filmovima. Dobiju tablete i zaspu. Ja sam svoje tablete bacala i pravila se da spavam. Sve je prljavo i smrdi. Neki od njih obavljaju nuždu po sebi ili okolo tek tako. Zahod je rupa u sredini. Ne znam…“

„Jebote… —- ….“ tajac

„I nakon tri dana su napokon shvatili da nisam luda i poslali me opet u bolnicu na drugi odjel. Tamo su me izliječili i dali mi cijelokupni račun za sve tri ustanove. Leđa me i sad bole. Skoro 5.000,00 USD.“

„WTF??? KOLIKO?? Pa ša ih ne tužiš??“

„Mah..“ Samo je odmahnula rukom i zavrtila glavom lijevo desno.

I zaista ju bole leđa. Svako toliko ima problema s ustajanjem. Mi na ovu priču nismo znali što reći. Mi joj vjerujemo. Njen govor tijela i sama priča je toliko nevjerojatna da je to strašno, ali i potpuno realna. I zaista je u teškoj fazi života. Dok je tamo sjedila s nama par dana kasnije saznala je da joj je jedan od najboljih prijatelja poginuo. Pa jebote… Ali drago nam je da je bila s nama tada. I njoj je bilo. Naš vedar duh i glupost je bilo baš ono što joj je trebalo da se malo opusti. Već je najavila svoj dolazak u Hrvatsku i mi ju željno iščekujemo. Bila je već u Hrvatskoj, ali ne dugo. Smatra cijeli Balkan jednim od najljepših mjesta koje je ikad posjetila, ako ne i najljepšim.

Eto… Sjećate se sada onog dijela gdje sam rekao da smo mi totalno neusporedivi amateri spram masu drugih putnika? Da se razumijemo ovakve stvari su rijetkost i sigurno ne želimo poručiti nikome da se suzdržava od putovanja. Ne. Ni najmanje. Mi vjerujemo da, ako vam je sranje suđeno onda vam se može dogoditi i u vaših par „sigurnih“ kvadrata. Putujući upoznajemo sebe i to je to. Amen. Bitno je ubaciti zdravu dozu opreza (naglašavam zdravu što mi često ne radimo, ali takvi smo kakvi smo) i da budemo pametni i glupi u zdravom omjeru. Ma… Samo putujte. Bez filozofije. To je to. I budite pritom pozitivni i opušteni. To je krucijalno. Sreća ne prati samo hrabre. Ne. Sreća prati sretne!

Sad vedre teme. Svo troje smo dobili naše Kazakhstanske nadimke od vodičkinje koja je vodila Australku. Ja sam Bik što znači princ na Kazakhstanskom. Marino je Polat što znači hrabar, a Alex je Marino. Hehehehe. Čudilo.

I tako su završili naši dani u Mongoliji. Naučili smo Kazakhstance i Mongolce da se grle i ljube. Nećemo ih učiti na alkohol jer to nije dobro, ali afekcija i pokzaivanje emocija svakako je. Opet smo dobili kompliment da smo definitivno jedna od najboljih grupa, ako ne i najbolja grupa koja ih je posjetila.

„Jednostavno ste… Nenormalni. Ali ne negativno.“

„He? Hahahah ajd hvala.

Ljudi! Završili smo našu tihu, ali toliko moćnu za nas mongolsku priču. Ova zemlja je nevjerojatna! Par flashbackova:

Ljudi su krasni. Najsusretljiviji ljudi koje sam sreo. Čine se tako naivni i dobri. Kao da ne poznaju pokvareni svijet i prljavštinu zapada.

Zbog prethodne činjenice valjda im zato i granica više podsjeća na „Kafić uzdravlje“ nego na granicu. Ja sam išao izazivati sreću toliko daleko da sam u jednom trenu se okrenuo prema Alexu i Marinu i rekao: „Vidite onu zgodnu policajku tamo.“ „Ok? Daj nećeš valjda?“ „Hoću, hoću krećem.“ „hahahah ako ovo napraviš plaćam pivu.“ „Že. ;)“

Ulazim opet u prostoriju u kojoj sam prethodno bio i pravim se da sam izgubio nešto. „Jooooj di mi je??“ Ogledavam se.

„Što vam treba? Pa vi sve papire imate.“

„Oh. Ma znam, ali nešto mi se čini da sam zaboravio. Ma nema veze. Hahahah. A kako ste vi?“ Pružam ruku prema jednoj ženi. Tri su ih bile u uredu i jedna je bila jako mlada i stvarno zgodna. Ova s kojom sam komunicirao je bila starija i malo stroga. Ali vrlo malo. Zapravo je glumila. Prvih 15 sekundi.

„Okeej sam. A vi?“ – Uzvraća smješak i lagano se čudi.

„Ma super čim vas vidim! Legende ste svi ovdje. Hvala vam od srca što nam je toliko bilo lijepo u vašoj zemlji.“ Bla bla bla serem brzo, smijem se i mašem rukama ko vjetrenjača. Groteska.

„E može jedna slika?“

„Molim?? Pa to nije baš…“

„Ma jeeeee super je, aj daj nitko ne gleda. Evo kamera, a slikajte nas dvoje.“ Upućujem na mlađu kolegicu

„Ahaaaaa. Ona vam se sviđa?“ Samozatajno se smije žena.

„hahahah a ma naravno pa pogledajte tu ljepotu. Nego može jedan selfi? I da nas vi isto slikate.“

„hahahah ajde.“ Ni mlada kolegica za koju se kasnije ispostavilo da se zove Gulbanu se nije previše opirala. Bila je sva začuđena i nimalo nije uspjela pohvatati sve što se oko nje događa, ali neka. Mi ostali jesmo.

„A imaš li ti fejsbuk?“ 😀

„Ha? Pa ja… Ček. Pretjeruješ“

„:D“

„A piši ajd.“

Nije da sam to napravio radi dokazivanja ili nečega, ali meni je život zaista igra i volim ga tako shvaćati. Ovo je bila najbolja moguća priča za ispričati da vam dočaramo ležernost njihovih granica, a granice su prvi uvid koji dobivate o nekoj zemlji. Zato na ukrajinskim granicama radi puno žena i sve su predivne. Apsolutno. A takva je i zemlja. 😉

Treća činjenica – Cesta nema. To smo već ustanovili. Infrastruktura ne postoji i uopće ne morate imati položen vozački ili posjedovati bilo kakvo uvjerenje da bi vozili van grada. To je jedan od razloga zašto ja ovu zemlju zovem Valerijana. Brate smirujeeeeeee…

Ajmo dalje. Mislim na van zemlje ne na nabrajanje činjenica. Ša ste dosada uspjeli pohvatati to vam je to, a ako ste nešto zaboravili ima da se vratite odmah sada odmah na sve prethodne izvještaje i utvrdite gradivo. Ponavljanje je majka trošenja vremena! Tko pod drugim jamu kopa fizički je radnik i ostale dubokoumne naših starih. Ili kako već idu. Policajca kojem smo dali 160 dolara smo našli na jednom mjestu. Trudio nas se izbjeći, ali nije baš uspio i u jednom trenutku je prišao i pitao nas:

„Kako vam se sviđa naša zemlja?“

„Ajme predivna je. Baš čudo. Obožavam ju.“

„A jel sve ok?“

„Pa je, kako to mislite?“

„Dakle, sve je ok? Znate?“

„S Mongolijom i nama je, ali s vama i nama bi moglo i bolje“

„Molim?“

„Pa pitam u vezi sredstava koje smo vam dali“

„Kakva sredstva?“

„Novčana“

„Kakva sredstva? Lice mu poprima ozbiljan izraz lica

„Ona u vrijednosti 160 dolara“

„Kakva sredstva? Jeli sve ok između nas pitam još jednom?“

„Mmmmm naravno da je, ali bi voljeli dobiti sredstva nazad pošto nismo koristili vaše usluge koje smo platili.“ Govorim to i lagano me strah. Jebiga policajac je na granici, zajebi priču kad su u pitanju ovakve stvari. Eto kako dojam o ljudima na prvu može prevariti. Tako lako. Nekada naš pokrovitelj, a sada najveća lopovčina. Ali neka prika… Zapamti onu… Karma is a bitch i sve se vraća, sve se plaća.

„Pričekajte ovdje.“ Odlazi unutra i govori nešto onom pompoznom ovećem murjaku iz prve epizode. Mislim si kako sam najebao i samo čekam neko ispitivanje u nekoj sobici gdje nakon 5 minuta deranja, a možda i mučenja govorim da nemam pojma o kakvim sredstvima pričaju ili makar pretres cijelog vozila… Scenariji se vrte dok ih gledam kako me gledaju, pričaju nešto bez da jedva miču usne. Odlaze prema vratima, sranje, uh… Skreću prema meni.. Iiii. Prolaze me. Ništa. Ja gledam za njima i prosto ne vjerujem. Još sam na oprezu i samo čekam da mi puhnu za vrat, ali ništa se ne događa na sreću. Nema. Policajac vani mi govori da ispraznim auto. Ja mu otvaram prtljažnik i govorim kako su unutra samo stvari i lažem kako sam ga s druge strane već ispraznio. Bilo mi je pun k. Samo sam htio otići. I otišli smo. 5 minuta kasnije. Nema nas. Prešli smo i zadnju mongolsku kontrolnu točku i eto nas na širokoj i prostranoj ničijoj zemlji. Vozimo se prema Rusiji i odsjaj Mongolije nam se ocrtava na licima kroz retrovizor. Nije zbogom već doviđenja Mongoliji, hvala ti na svemu, što si nas trpila i darežljivo nam poklonila dio sebe i vratila izgubljeni dio nas, volimo te i vidimo se opet nekom drugom zgodom! Sljedeći put padaš cijela i sva tvoja prostranstva. Pusa i big hug!

Galerija uskoro!